NEKE NOVE CURE

Ako bih počela pisati, u moje vrijeme, zvučala bih kao stara bakica a tek mi je 30 godina. Tek ili već?
U svakom slučaju pazim na odjeću i pratim što je u trendu ali trend i moda nisu jedno te isto pa kombiniram. Također, trend i moda sa ljepim često se ne slažu pa i tu kombiniram. Jer ljepo je za mene nešto što stoji na vrhu mojih prioriteta. Ljep suprug, sin (općenito, djete-djeca), kuća, namještaj, hrana, putovanja, garderoba, cipele... O cipelama ću napisati poseban, kako bi neki rekli „naslov štiva“. U svakom slučaju ovaj tekst je o nekim novim curama ili njihovoj vrsti koju ja ne mogu shvatiti ali svakako pokušavam.
Poznajem jednu djevojku (ne samo nju nego hrpu takvih) što su nesretne jer ne mogu pronaći sreću. A sreća je dobar muškarac! Čovjek koji je istovremeno lijep, pažljiv, nježan, čvrst, snažan, bogat, vrijedan, pametan, pristojan i koji bi volio samo njih „uspavane ljepotce“.
Zašto u navodnike kažem uspavane ljepotice, zato što su one često manje ljepe to jest ljepe ali sa puno ovozemaljskih mana, često puta nepažljive skoro pa sebične, grube, razmažene, kukavice iz prosječnih do siromašnih obitelji, prosječno inteligentne, često lijene bez volje za borbu za boljim životom. Imaju zlatno opravdanje za sve! Država u raspadu nema posla! To je donekle točno ali još uvjek ima posla za one inovativne, željne posla, rada, one borbene i one iznimno vrijedne i uporne!
Kad hoćeš najbolje onda moraš biti najbolji!!!
Nema smisla za daljnjom edukacijom. Heloooooo?! Pa što misliš, ako ne radiš na svojoj edukaciji, znanju informatike, jezika, komunikativnih vještina, ekonomskih, pravnih, kulturnih itd. pa za gdje si onda? Onda si za kafić gdje dolaze vječni studenti, mamini sinovi, rastavljeni neshvaćeni „Don Juan“ sa alimentacijama koje najradije nebi plaćao i koji traži „srodnu žensku dušu“ ali nitko ga ne razumije...

Tako mi se neki dan žali draga mi poznanica kako si nemože naći muškarca dostojnog nje sa manirima koje sam već gore opisala a ona dama sa pirsingom u nosu, pupku, velikom tetovažom na leđima, dimnijama spuštenih do pola guze iz koje vire tange sa uzorkom leoparda. Kad sam joj objasnila svoj stav, mislim da se i uvrijedila... Često zna reći a tko si ti da mi sudiš? I stvarno tko sam ja da joj sudim? Moram priznati da na zemlji svi na nekakav način sudimo pa joj tako sude i dečki sa gore opisanim manirima, tipa redovni sudenti, mladi pravnici u izgradnji karijere kojima i te kako dobro ide, mladi stažisti lječnici, ekonomisti u stranim dobrim tvrtkama sa znanjem tuđe kulture i jezika, pristojni mladi policajci, pjevači, umjetnici i da ne nabrajam dalje. Oni koji joj ne sude to su vječni studenti, mamini sinovi ( ali mame sude, uvjek i često puta pogubno), propali Don Juanovi sa repovima iz prošlosti i obavezama iz sadašnjosti... A ti tko si ti draga djevojko da sudiš? Zašto još dok si mlada ne pometeš ispred svog praga i budeš ono što jesi, DJEVOJKA!!! Ne divljakuša, već djevojka sa svim lijepim manirima! Ne stidi se što si djevojka, nije mana biti najbolja kuharica, odlična u izdradi slastica, nije mana ići usavršavati se na jezike, usavršavati informatičko znanje, znanje šivanja, znanje uljepšavanja, znanje kulture, umjetnosti.

Nije sramota pisati 1.000,00 molbi i životopisa, raditi u „fušu“ kolače, prepisivanja tekstva, knjigovodstvene radove, šivanje, frizure, čišćenje, čuvanje djece, čuvanje starih i bolesnih, to vjeruj mi nije sramota! Sramota je dokazivati se brojem probušenih rupica na tjelu, jer vjeruj mi sudit će ti muž, djete, susjed, obitelj, okolina, svi na zemlji, jer na zemlji je društvo, na zemlji su ljudi a ne Bog, sramota je raditi od sebe budalu, zabiti se u prvu birtiju posluživati piće i sama se dokazivati koliko možeš popiti, sramota je tjelo žensko omalovažavati, sramota je ne boriti se, ne biti poštena, vrijedna i ne pokušati...

Svi smo mi u stranci KPV – KAKO VITAR PUŠE

Dok sam stanovala u Velikoj Gorici kretala sam se u društvu budućih inelektualaca tadašnjih dobrih studenata. Ideali su bili prvi na listi prioriteta, prvi, sve dok...
„Para vrti 'di burgija neće”, poznati je to refren neke meni nepoznate pjesme ali refren ne da je samo poznat već je i posvuduša.
Tako i moj prijatelj, kojem su ideali bili svetinja i za kojeg je politika bila kurva a političari kriminalci za par stotina kuna u predizbornoj kampani, za neku stranku djelio promotivne materijale i letke.
Prošle godine poznanik od mog muža došao je kod nas jer je trebao kupiti kamiončić što mu je bio neophodan za njegove radove. Obzirom da je bio iz Dalmacije zamolio je, bi li mogao kod nas prenoćiti koji dan i bili moj muž njemu mogao pomoći oko izbora, onako stručno da ga netko „ne prevari“ to jest da mu neuvalja kantu pod novo auto i odnese mu više love nego što treba.
Moram reći da smo bili pravi domaćini, čovjeka smo ugostili najbolje što smo mogli, bili smo kao hotel od pet zvjezdica sa punim pansionom, moj muž svom susjedu iz Dalmacije pomogao je kupiti predivan kamiončić za pristojnu cijenu a taj isti kamiončić je taj isti susjed prodao dvije godine poslije kad mu više nije trebao, doslovno za isti iznos novaca kojim ga je kupio. Ovim je također vidljivo koliko smo mu dobru trgovinu napravili. Tada smo za njega bili pravi frendovi, skoro pa rodbina. Kad smo došli u Dalmaciju čak nas je i jednim roštiljom počastio a onda...
Stranka Kako vitar puše učinila je svoje. Da bi naš Dalmatinski susjed imao zanimljiviji život jer je mladi umirovljenik zanimljivije mu je po susjedstvu pljuvati i blatiti mog muža jer na taj način ima veću pažnju a mi smo i ovako u Zagrebu pa mu nećemo puno nedostajati.
Tek sam napisala dvije anegdote a u glavi mi se slijedeće nižu kao biseri na ogrlici samo što je ovo što mi se mota mislima daleko od bisera.
Pitam se je li cijela memorija internet prostora dovoljna za njih?